Iako ima mali ali zato vrlo precizan meni, Bistro Apetit može se uvrstiti mađu uspješne, nove generacije zagrebačkih restorana.

Apetit je vrlo pristojno mjesto, s duhovitom, poštenom i vrlo solidnom kuhinjom, minimalističkim unutarnjim i poluraskošnim vanjskim uređenjem, budući da se s terase pruža prekrasan pogled na zagrebačke krovove. U briljantnoj i raskošnoj knjizi Bouchon, koja se može kupiti i u Zagrebu, najugledniji američki chef, Thomas Keller, (vlasnik kalifornijskog French Loundryja, kojeg se nekoliko godina držalo za najbolji restoran na svijetu sve dok molekularno-dušična kuhinja nije postala in), objašnjava glavna načela poslovanja bistroa, kao posebnog restoranskog žanra.

Bistro, dakle, prema Kelleru (a Los Angeles Times tvrdi kako je Bouchon ultimativna knjiga ikada napisana o kuhanju u bistroma), ne nudi posebno luksuznu i ambicioznu hranu.
Bistro se temelji na hrani koja se kupuje (dakle, u bistrima se, primjerice, ne pripremaju vlastite kobasice i salame, nego se kupuju), koja se maštovito prezentira, i koja ne smije biti preskupa.
U bistroima se, tvrdi Keller, za razliku od vrhunskih restorana, na kuhinjskim policama ne nalazi pet ili šest vrsta maslinova ulja, jer tako sofisticirani i široki izbor nije sukladan kuhanju u bistrou.
Precizni meni
Ideja bistroa jest a svakodnevnu hranu učini maštovitom, seksi i zabavnom.
Novootvoreni restoran Apetit na teniskim terenima Ive Majoli, u Jurjevskoj ulici, vrlo dobro oživotvoruje ideju bistroa.
Apetit ima mali, ali sasvim precizni meni, koji kao da je nastao na temelju Kellerove ideologije bistroa iz Bouchona.
Predjela su, dakle, konvencionalna i sastojci za njih mogu se kupiti u boljim trgovinama, ali imaju dodir finog osjećaja za hranu, koji ih čini vrijednim izlaska u restoran.
Karakterističan je primjer jelenji pršut s parmezanom, rukolom i salatom od korijena celera, u kojoj je, nažalost, bilo previše majoneze, i marinirana sabljarka s crnom lećom, koja je, rekao bih po posve ispražnjenom tanjuru, bila perfektna.
Glavni sastojci za oba jela, koja nisu podvrgnuta nikakvoj dodatnoj kuharskoj obradi, lako su dostupni, ali su prezentacija i dodaci učinili da jelenji pršut i tanko rezana sabljarka izgledaju mnogo bolje (i imaju bolji sveukupni okus) nego kada ih servirate kod kuće.
Sekcija međujela sastoji se od pet ili šest tjestenina, od kojih su neke svježe: u dosadašnja dva posjeta Apetitu nisam ih stigao kušati.
Odjeljak glavnih jela, pod neodoljivom egidom vrhunac užitka, sastoji se od osso buca, janjetine, bifteka, steaka od tune i velikih kozica s rižotom od šafrana i mente.
Rižoto je dva dana za redom bio savršeno kuhan: perfektno, ručno miješani rižoto kriterij je poznavanja ključnih kuharskih tehnika. Kozice su, naravno, iz zamrzivača, ali su doista jako velike i jako slatke. Vjerojatno je riječ o nekoj od brojnih vrsta tiger prawnsa uvezenih s toplih mora.
Glavni urednik OK-a, Neven Kepeski, koji je i dalje na poluanoreksičnoj dijeti, oduševio se biftekom na podlozi od kremastog krumpira, pa je, na vlastito iznenađenje, ispraznio cijeli tanjur.
Moj steak od tune, koji sam pojeo kada sam drugi put, u petak oko podneva, uz impresivan prolom oblaka, ručao u Apetitu, bio je bitno bolji od prosječnog, ali daleko od toga da je bio vrhunski.
Vinska karta Apetita još je nedovršena, bez sekcije šampanjca i desertnih vina, uglavnom je vrlo kompetentna i s korektnim cijenama.
ukrašeno mjesto
uz skoro sva najvažnija hrvatska vina (nisam, doduše, primetio Venje), Apetiti nudi korektan izbor boljih slovenskih proizvođača, osim Marjana Simčiča koji je zastupljen samo jednim starim chardonnayem, te dvadesetak vrlo dobrih do odličnih talijanskih i francuskih vina, među kojima posebno želim istaknuti Antinorijev chardonnay Cervaro della Salla iz 2003., moćno, opako, višeslojno vino, koje nije ekscentrično skupo, a sigurno se ubraja među dvadesetak najboljih europskih masovno dostupnih bijelih vina.
Topli osjećaj vlasnika Apetita prema vinima manifestiraju se kroz niz vinskih memorabilija, od sanduka i praznih boca, do primjeraka Wine Spectatora, kojima se ukrašene prostorije ispred restoranskih toaleta.
Apetit je vrlo pristojno mjesto, s duhovitom, poštenom i solidno izvedenom kuhinjom, minimalističkim unutarnjim i poluraskošnim vanjskim uređenjem (s dijela terase pruža se prekrasan pogled na zagrebačke krovove) i s nekim pogreškama koje iritiraju, poput nedostatka soljenki ili konobara koji na pitanje kakav se šampanjac toči, odgovara s apsurdnim "Brut". Nadamo se da će se takve pogreške ubrzo otkloniti.
Apetit bi se, skupa s Fran s Reefom i Muom mogao uvrstiti među uspješne protagoniste nove generacije zagrebačkih restorana.